autori: Mirna Kirigin, Hrvoje Maras
Hrvatska se, kroz Nacionalni energetski i klimatski plan i provedbu revidirane EU Direktive o energetskim svojstvima zgrada (EPBD), obvezala na postupni prijelaz cjelokupnog fonda zgrada prema nultim emisijama (ZEB). Iako je regulatorni smjer jasan, financijska realizacija ove tranzicije predstavlja jedan od najvećih strukturnih izazova hrvatske energetske politike.
Više od 65 % stambenog fonda izgrađeno je prije uvođenja suvremenih energetskih standarda, a velik dio zgrada u javnom vlasništvu ima izrazito visoke troškove grijanja i hlađenja. Time je dekarbonizacija zgrada postala ne samo klimatsko, već i socijalno pitanje.
Dubinska energetska obnova zgrada predstavlja značajan financijski izdatak po četvornom metru, dok su inicijalni troškovi izgradnje novih niskoenergetskih i ZEB zgrada osjetno viši od troškova konvencionalne gradnje.
Poseban problem predstavlja fragmentirano vlasništvo u višestambenim zgradama. Odluke o investiranju zahtijevaju suglasnost velikog broja suvlasnika, među kojima su česte razlike u prihodima i motivaciji, što dodatno usporava provedbu i otežava pristup financiranju.
Dosadašnji tempo obnove uvelike se oslanja na bespovratna sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) i kohezijskih fondova. Iako su ti izvori ključni, oni su vremenski ograničeni i ne mogu dugoročno pokriti cjelokupni fond zgrada.
Administrativna složenost prijava, potreba za opsežnom tehničkom dokumentacijom i dugotrajni postupci odobravanja često obeshrabruju manje investitore, obiteljske kuće i male poduzetnike.
Značajan dio kućanstava već danas ima problema s podmirivanjem troškova energije. Bez ciljanih potpora, stroži ZEB standardi mogli bi dodatno povećati rizik od energetskog siromaštva, osobito u ruralnim i depopuliranim područjima.
Ključna promjena mora biti prijelaz s povremenih pozivnih ciklusa na trajne financijske mehanizme: revolving fondove, portfeljske kreditne linije, standardizirane ESCO ugovore i lokalne programe sufinanciranja. Važnu ulogu trebaju imati razvojne banke (HBOR) i regionalne energetske agencije kroz tehničku podršku, pripremu projekata i agregiranje portfelja zgrada.
U Hrvatskoj je dekarbonizacija zgrada do ZEB standarda prije svega financijski izazov sustava, a tek potom tehnički. Bez dugoročno stabilnih financijskih instrumenata i socijalno osjetljivih potpora, energetska tranzicija zgrada ostat će ovisna o kratkotrajnim EU programima.
